SEPARACIJSKA ANKSIOZNOST
Separacijska anksioznost odnosi se na strah od odvajanja od roditelja,
treat odnosno od djetetu emocionalno bliskih osoba ili njegovog doma. Premda ova faza može biti iscrpljujuća i za dijete i za roditelje,
discount ujedno je i normalna i prirodna reakcija kod većine djece. U predškolskoj dobi najčešće se pojavljuje kao strah od ostajanja u jaslicama ili vrtiću.
Strah od odvajanja normalna je i očekivana pojava u ranoj dječjoj dobi. Naime, dijete od šest do osam mjeseci prestrašiti će se nepoznatog lica, a iza osmog mjeseca počinje se javljati strah od odvajanja od roditelja. Ovaj strah najčešće je prisutan do druge godine života. Nakon toga na scenu stupaju neki drugi strahovi (poput straha od kukaca, zmija, pasa, mraka, čudovišta ispod kreveta…). U kasnijoj dobi mogu također biti prisutna povremena odbijanja odlaska u vrtić, a najčešće se javljaju nakon nekih promjena u okruženju ( promjene u vrtićkoj skupini, duže izbivanje roditelja, dolazak nove bebe…). Ukoliko inače dijete rado odlazi u vrtić, povremena odbijanja ne bi trebala biti razlog za zabrinutost.
Za razliku od uobičajenih i razvojno očekivanih strahova, ponekad se javljaju i oni strahovi i tjeskobe na koje je potrebno osobito obratiti pažnju. Takve strahove karakterizira:
- Izrazita emocionalna i tjelesna nelagoda zbog odvajanja
- na tjelesnom planu može se javiti mučnina, povraćanje, bolovi u trbuhu, ubrzani rad srca, glavobolja
- javljaju se snažne emocije (tjeskoba, napetost, strah)
- mogu se javiti brojne brige za zdravlje i sigurnost članova obitelji
- Kada roditelj želi dijete ostaviti u vrtiću, igraonici i sl. mogu se javiti napadaji panike ili bijesa (što obično rezultira ostajanjem s osobom kojoj je privrženo).
- Smanjuje se ili nestaje interes za aktivnosti koje je dijete prije voljelo- ne uključuju se u slobodne aktivnosti, ne odlazi u vrtić, ne može prisustvovati rođendanu ako s njim nije i roditelj i sl.
- Prisutne su teškoće sa spavanjem i/ili noćne more
Kako roditelj može pomoći djetetu:
1. Osvijestite vlastite emocije
Prilikom polaska u vrtić, nisu samo djeca ta koja osjećaju tjeskobu. Naime, mnogi roditelji već pri samoj pomisli na to kako će više sati svaki dan provesti odvojeni od svog djeteta reagraju izrazitim strahom i tjeskobom. Roditelj u razgovoru s djetetom šalje jasnu verbalnu poruku „Super će ti biti u vrtiću. Novi prijatelji, nova teta…“, a neverbalno svakim djelićem sebe viču „Bojim se!!! Tužan/na sam!!!“. Kako djeca jako dobro čitaju neverbalne znakove svojih roditelja, vrlo lako ulazimo u začarani krug problema separacije. Kako bi osigurali da dijete primi nedvosmislenu poruku roditelji moraju osvijestiti vlastite brige i strahove te se suočiti s njima.
2. Poštujte djetetove osjećaje
Ponekad se odraslim osobama dječji strahovi čine bezazlenim, no djetetu su njegovi razlozi za strah vrlo realni. Vrlo često roditelj u najboljoj namjeri da umiri dijete šalje poruke poput „Budi hrabar“ ili „Nemaš se čega bojati.“ što zapravo ima potpuno suprotan efekt. Dijete stječe dojam da ga se ne shvaća, a strah postaje sve veći. Odrasla osoba trebala bi prihvatiti dječji strah i poštivati ga. Važno je upamtiti da dok traje, strah je stvaran čak i ako objekt straha nije. Razgovorom o vlastitim osjećajima možete djetetu pokazati da razumijete kako se osjeća. Primjerice kada ostavljate dijete u vrtiću možete reći "Znam da želiš da ostanem. I ja bi voljela da mogu ostati, ali moram ići na posao.".
3. Ne razgovarajte o strahu, već o rješenjima
Stalno isticanje problema i razgovor o simptomima straha često samo pojačava problem. Puno bolje se usmjeriti na rješenje. Kako biste pomogli djetetu da bolje razumije svoje osjećaje, ali i stvori ideje o tome što može samo učiniti možete čitati priče o razdvajanju, razgovarati o liku iz priče i što bi on učinio u djetetovoj situaciji. Kod manje djece pomaže i igra. Sjednite na tepih s djetetom, uzmite lutke i zajednički stvorite/odglumite priču na temu pobjeđivanja strahova.
4. Budite dosljedni
„Dobro, dobro, smiri se. Vidim da si strašno tužna pa danas nećemo ići u vrtić.“ Poznato?
Ponekad roditelji jednostavno ne mogu odoljeti dječjim suzama i odustaju od svoje namjere. Trenutno se situacija smiruje, no dugoročno problem postaje samo veći. Dijete dobiva poruku da ako bude dovoljno uporno u svom zahtjevu, može ostati kod kuće. Ono što bi u tom trenutku bilo najbolje i najzdravije napraviti jest priznati djetetu njegovu tugu (strah, ljutnju…) i ostati dosljedan. Pokušajte reći nešto poput: „Vidim da si strašno tužna/ljuta/prestrašena što moraš otići u vrtić, no ja moram ići na posao i ne mogu ostati s tobom kod kuće.“ Ili „ Znam da ne želiš ići u vrtić, ali kod kuće te nema tko čuvati“. Naravno da to neće automatski osušiti djetetove suze i riješiti sve probleme, ali ćete pokazati da poštujete njegove osjećaje.
5. Izbjegavanje neće pomoći
Kada su u pitanju ovakve situacije dijete ne bi trebalo imati mogućnost izbora. Nećemo ga pitati želi li ići u vrtić, ako već znamo da mora otići. Jako je važno da ovaj stav jednoglasno prihvate svi članovi obitelji, te da na taj način pomognu djetetu da uđe u situaciju koje se boji. Izbjegavanje situacije samo ojačava djetetov strah.
Kako bi se djetetu što više olakšao boravak u situaciji koja izaziva strah potrebno je:
- planirati postupno izlaganje ( za početak nekoliko sati pa postepeno sve duže)
- isplanirati što detaljnije tko dovodi dijete i tko dolazi po njega- neka dijete uvijek ima informaciju o tome; poželjna je što manja izmjena tih osoba
- razgovarajte s djetetom o tome što će raditi dok vas nema ( ukoliko odlazi u vrtić prije toga razgovarajte s odgojiteljicom o ritmu dana u vrtiću kako biste što bolje upoznali način rada )
- postoji li dijete u grupi koje mu može pomoći? Ukoliko možete, organizirajte im druženje izvan vrtića kako biste olakšali proces socijalizacije, ali i povećali motivaciju za odlazak u vrtić.
- planirajte sistem nagrađivanja djeteta za uspješno suočavanje
- trudite se imati uvijek isti ritam tokom dana kako bi dijete moglo predvidjeti što će se dogodit
- ako se dogodi da jedan dan nećete doći u isto vrijeme, obavezno javite odgajateljicama da ćete zakasnite i zamolite ih da to prenesu vašem djetetu.
- posebnu pažnju obratite na „kritične dane“ - nakon vikenda, praznika ili bolesti.
Pripremila: Maja Bokan Pelicarić, prof.psih.